Književnost – svijet koji poznamo

Mađarski književnik govori o svom romanu Umrijeti kod Vukovara, identitetima i sudbinama mađarskih pisaca iz Vojvodine te književnom životu Budimpešte.

Romanom Umrijeti kod Vukovara hrvatskim čitateljima nakladnik ArTrezor predstavlja mađarskog književnika Sándora Majorosa. Majoros je rođen 1956. u Staroj Moravici (Vojvodina), a do 1991. radio je kao električar i pisao (na mađarskom) priče i novele. Iako je i u to vrijeme dobio određene književne nagrade, njegovo književno stvaralaštvo nije prešlo važnost manjinske književnosti i vojvođanskih granica. Osobnim izborom između rata u kojem nije želio sudjelovati i zemlje koju nije rado napuštao našao se u izbjegličkoj privremenosti koja je to uskoro prestala biti prerastavši u trajni odlazak. Danas od cijele njegove obitelji u Bačkoj živi još samo njegova majka, a neki se rođaci “nisu zaustavili sve do Kanade”. Ništa nije isto pa ni ime mjesta iz kojeg je otišao. Od 1991. Majoros živi u Budimpešti i radi kao urednik u časopisu.

U prijevodu Xénie Detoni (koja je proteklih dana u Puli bila dežurna prevoditeljica i za još neke mađarske pisce, njihova predavanja i razgovore) roman Umrijeti kod Vukovara i autor Majoros predstavljeni su na Desetom sajmu knjige u Puli. Vidjevši punu dvoranu zainteresiranih slušatelja Sándor Majoros glasno je priznao: “Kad sam doznao da ću doći u Hrvatsku i na sajam knjiga u Puli bio sam silno znatiželjan kako će ta knjiga i ja, kao njezin pisac, proći ovdje”. Naime, govoreći o Vukovaru kao simbolu stradanja, simbolu koji je to ne samo za Mađare nego i cijelu Srednju Europu, ali i mnogo šire, Sándor Majoros govorio je iz položaja čovjeka koji se slijedom zemljopisnih kategorija našao, kao vojni obveznik, na drugoj strani. Dakle, riječ je o položaju suprotne, neprijateljske strane. Majorosev problem, kao i problem mnogih drugih Mađara iz Bačke, ali i s drugih prostora bivše zemlje, postalo je pitanje: što napraviti u trenutku kad stigne mobilizacijski poziv. Osim bojišnice (na koju se Mađare često slalo bez oružja kao žive štitove, kopače rovova ili slične brojeve) drugi izlaz odnosno odgovor na poziv može biti bijeg. Gdje pobjeći i što su posljedice bijega?

Stvarnost ili fikcija

Rezultati dvojbi mobilizacijskog poziva ujedno su i sadržaj romana Umrijeti kod Vukovara. Naime, to je knjiga koja već svojom početnom rečenicom “Prošao sam trideset i petu, a još nisam ubio čovjeka” govori o dvojbi i neposrednoj opasnosti glavnog junaka čija bi se tridesetpetogodišnja situacija lako mogla promijeniti. Domišljajući situacije koje slijede iz mobilizacijskog poziva i moguće reakcije na taj poziv Majoros je stvorio roman u kojem su stvarna zbivanja pokraj ratnog Vukovara i u Bačkoj kontekstualizirana u prošlost života države u raspadanju, nacionalnu diferencijaciju, nove odnose koji nisu samo pitanje rata nego i mira, pitanje prošlosti i budućnosti…

Pisan na mnogim razinama roman Umrijeti kod Vukovara u stvarnosti je ponudio sve zamišljene mogućnosti u koje pada vojni obveznik koji onaj prijeteći mobilizacijski listić i dobiva. Ma koliko te mogućnosti i razine različite, sve su podjednako isprepletene simbolima i strahom. Rastu u vrtu vlastite kuće stvarno i preneseno, rastu u stablu kisele jabuke koja nije samo pitanje vlastita vrta nego i vlastite povijesti, ona je sjećanje na djetinjstvo u čijem stvaranju su sudjelovale generacije i koje bi novim povijesnim situacijama mogle nestati kao okvir za nova djetinjstva.

Zbog različitih razina na kojima teku različite priče romana o djelu je moguće govoriti i analizirati ga na svakoj od tih razina: samo jedna od njih stvarno je smještena na bojišnici, u blizini Vukovara. Svakoj od razina pripadaju i različiti likovi kojima situacije diktiraju sudbinu. Ali svaka od tih sudbina izvire iz okusa kisele jabuke i razlijeva se na bližnje, na budućnost, razlijeva se iz prošlosti u budućnost preko žutog grada u koji mnogi od njih nikad nisu ni kročili, prema kojem nisu imali nikakav poseban odnos. U tom smislu, reći će autor, Vukovar mi je mogao biti i Jeruzalem.

Hrvatskom čitatelju bit će zanimljivo vidjeti kako su situaciju oko Vukovara vidjeli i imenovali oni s druge strane, oni koji su bili stvarni neprijatelji i oni koji su se slijedom zemljopisa na njoj našli.

Moralne vertikale nisu samo u bijegu od ratišta, one mogu biti i u ostanku, ali su i opstanak i sigurnost diktirale neke druge činjenice. Etika najmanje. Igru života i smrti, izbor kao sudbinu u kojoj se vertikale i stvarnost isprepleću na različitim razinama čitatelj ne prepoznaje lako, jer ni stvarnost nije bila laka. Ponekad je teško ne povjerovati kako je fikcija samo književna dosjetka za stvarnost koju su ponudile stvarne sudbine određenih ljudi. Jer to su sudbine vremena u kojem su svi junaci putnici stvarnog vlaka, simbolična imena Ivo Andrić te stvarnog i simboličnog prostora Balkana, koji može biti spas života, ali ne i spas od situacije. Onaj tko njime prođe granicu, još nije spašen. Za njim se vuče miris baruta, strah od smrti, bojazan pred tajnim službama i mnogo toga drugog, zavijenog u maglu i miris rakije. Granica ništa ne zaustavlja, ni od čega ne štiti. Na njoj se prošlost, sadašnjost i budućnost prelamaju, ali ponešto se i slama. Do nje nije lako doći ni s putnom kartom ni bijegom kroz kukuruzišta. Ako se jedan čovjek uspije izvući, što je s ostalima? Gdje je ostala generacija, prijatelji, rodbina? Nije sve umišljaj i ne mogu svi otići preko granice. Mnogi su završili i na bojišnici. Različite razine romana Umrijeti kod Vukovara prate i takve sudbine.

Uz sva filozofska pitanja što ih nameće tema romana posebno je ono sadržano u simbolu Uliksa, izvanvremenskog mitskog junaka koji luta tražeći domovinu pa i kad zna gdje je ona i kako se u nju stiže. Ili kako se iz nje ne odlazi. Slavno Joyceovo djelo u hrvatskom prijevodu glavni junak Majoroseva romana nosi među rijetkim stvarima koje su s našle u njegovoj izbjegličkoj torbi. I oni koji ne poznaju djelo slavnog Irca znaju što sve taj simbol može nositi. A to znaju i mnogi bački Mađari gledajući granicu Vojvodine s Mađarskom s jedne ili druge strane. Svi su oni na svoj način umirali kraj Vukovara.

Dramatičan put u uspjeh

Zanimljivo je, mimo romana i mimo umišljaja, da su tu tanku zemljopisnu crtu prešli i Sándor Majoros i njegov mađarski nakladnik Timp. U Pulu su stigli iz Budimpešte, u kojoj je Majoros ove godine za roman Umrijeti kod Vukovara nagrađen mađarskom državnom nagradom Jozsef Attila za najbolji ovogodišnji roman. Istodobno je nagradom Édes Anyanyelvünk nagrađena i njegova najnovija knjiga, zbirka novela Bagremi dugo žive.

Naslov vašeg romana sugerira određeno značenje čitatelju. Mislite li da će Umrijeti kod Vukovara hrvatski čitatelji razumjeti bez obzira na činjenicu da junak romana završava kao emigrant u Mađarskoj?

– To nije ratna kronika, dokumentarno djelo ili kronika i usud koju bi doslovno sugerirao taj naslov. To je ipak intelektualni eksperiment u kojem je linija stvarnosti, dokumentarnosti vrlo naglašena. Oni koji će slijediti drugu nit romana nadam se da će prepoznati tipičan mađarski vojvođanski usud, odnosno razdiranja mađarskog intelektualca i to bi bila dva osnovna pripovjedna plana koja sam nastojao slijediti.

Kako danas vidite kontekst i vrijeme koje je presudilo na vašem književnom putu, na kojem ste iz autora manjinskih izdanja u Vojvodini postali poznati književnik u Mađarskoj?

– Krajem osamdesetih i početkom devedesetih meni se događala tipična mađarska dilema svojstvena Mađarima u Vojvodini, a koja se onda sasvim nasilno našla u novim tijekovima izbijanjem rata. Dakle, u Bačkoj se u odnosu na to promijenilo sve, a dvojba koja je pratila taj put bila je dramatičnija nego bi to itko mogao pomisliti.

Bačko mađarstvo možda se nikad nije našlo u tako velikom izazovu u kakvu se nalazi u ovim vremenima, a iako nisam stručnjak, mogao bih reći da dobiti domovinski rat rezultira odlučnošću tako različitom od one koja nastoji taj rat izbjeći jer se s njim nema nikakve veze.

Čudno je izgovoriti, jer je bogohulno, ali danas osobno mnogo toga zahvaljujem ratu. Moja karijera do rata bila je krug u kojem se vrtio električar koji piše. Usprkos nagradama koje sam primio i za taj dio svog rada, nisam mogao napredovati, svrstan u određene kategorije. Odlaskom u Mađarsku, zemlju koja je za mene unatoč svemu bila strana zemlja, bez znanaca, rodbine, bilo koga svog, našao sam se među ljudima s kojima sam imao zajednički samo jezik. Ali upravo tamo i tada sam shvatio što je ono što moram pisati. Ako sam želio biti autentičan, iskren i izvoran nisam mogao pisati ni no čemu drugome osim o svojim korijenima, svom dotadašnjem svijetu, dakle o svijetu iz kojeg sam došao. Svojim odlaskom Bačku sam prenio u Budimpeštu i to do danas činim. Zaista, mogu pisati samo o svom zavičaju odnosno o čudnovatoj, čudesnoj zemlji Jugoslaviji u kojoj sam se rodio i silnoj muci koja se odvijala tijekom njezina raspadanja. Čini se da to radim na dovoljno zanimljiv način jer u posljednje vrijeme za to dobivam različita priznanja.

Kako ste se snašli među kolegama u Mađarskoj? Je li vam vaša buduća književna djelatnost bila jasna činjenica u trenutku odlaska?

– Moram iskreno reći da nikad nisam pokušao ući ni u čiji krug, niti se prilagoditi. U Budimpeštu sam došao relativno star, prošavši trideset i petu, a to su godine kad se čovjek prestao mijenjati. Osim toga, za svaki slučaj ponio sam i instrumente svog električarskog zanata krećući na neizvjestan put izbjeglištva. Uostalom, s tristo njemačkih maraka u džepu bio sam bjegunac u najklasičnijem smislu riječi. Osim toga, taj je odlazak bio rezultat odluke koju je trebalo donijeti u pet minuta i jednako kratkog pakiranja. Prenijeti rukopise preko granice nije dolazilo u obzir. Sretna okolnost bila je u činjenici da sam otišao u Budimpeštu.

Važno je reći da su mađarski književnički odnosi, dakle mađarski u Mađarskoj, specifični. Naime, postoji Budimpešta s jedne i ostatak Mađarske ili sve ono što se naziva provincija s druge strane. Čini mi se da u drugim zemljama nije tako. Primjerice, činjenica je da se u Puli može prirediti ovakav sajam knjiga, pravi knjiški festival. Napravim li paralelu s mjestom slične veličine, dakle mogao bi to biti Szentes ili neki slični gradić koji bi pokušao napraviti takvo što – nitko u Mađarskoj ne bi na to obratio pozornost. Činjenica je da kad su u pitanju upravo nakladničke smotre u Budimpešti su dvije: jedna u proljeće, druga ujesen. Jedna je i međunarodna. Ali obje u Budimpešti. Samo Budimpešta nešto znači. Riječ je o apsurdnom stanju, ali i Budimpešta je sama po sebi apsurdna.

S dva milijuna stanovnika, dakle petinom pučanstva Mađarske, velegrad nastao nakon propasti monarhije, kad se životni prostor mađarstva smanjio na trećinu dotadašnjeg. Značajan broj onih koji su ostali izvan granica takve Mađarske bježao je upravo prema Budimpešti. Zato ona danas na određeni način prekriva Mađarsku gospodarski, politički, kulturno… Čini mi se da to nije slučaj sa Zagrebom ili, ako jest, da to nije tako grubo kao što je slučaj s Budimpeštom koja sve određuje. S druge strane, velegrad je često bio izlaz raznim ratnim stradalnicima.

Knjige se gube na putu do čitatelja

Međutim, u ratu 1991. bio sam među iznimkama. Naime, brojni Mađari koji su tada došli u Mađarsku uglavnom su razmišljali kako će njihova emigracija trajati kratko i ostali su u prigradskim naseljima, blizu svojih kuća. Ja sam, pak, otišao u Budimpeštu gdje sam dočekan prijateljski i gdje mi je omogućeno da se bavim književnošću.

Koliko vas činjenica da ste ipak došljak razlikuje ili kao književnik imate isti status kao i drugi kolege? Kakav je odnos države prema književnicima? Možete li računati na potporu prilikom prevođenja vaših djela i slično?

– Postoje različite mogućnosti za svih. Mađarska država kroz različite zaklade pomaže prevođenje, odnosno promicanje mađarske književnosti u inozemstvu. Takva zaklada poduprla je visokim iznosom i prijevod na hrvatski moje knjige Umrijeti kraj Vukovara. Istodobno je u Mađarskoj razvijen sustav različitih stipendiranja svih umjetnika. Takvu stipendiju sam također dobivao, i to je temelj preživljavanja onih koji žive od svoje umjetnosti. Razvijen je i sustav međunarodnih veza i odnosa pa mnogi mađarski književnici odlaze na različite inozemne boravke. S obzirom na sve to, mađarski književnici nemaju što zamjeriti državi.

Ono što izgleda sasvim drukčije jest tržište i u tom pogledu mađarski književnici imaju iste probleme kao i hrvatski: knjige ne uspijevaju doći do čitateljstva. Naime, knjiga koja nije predstavljena na televiziji ne postoji. Prodaja je vrlo tegoban posao i zapravo iza jednog dobrog sustava stoji provalija koju diktiraju nakladnici i distributeri. Oni su zainteresirani za što lošiji plasman pisca. To je način da se autorske naklade smanje. Posebno je teško stanje s časopisima.

Kad sam došao u Mađarsku javljali su se mnogi časopisi u Mađarskoj. Demokratske promjene iz 1989. donijele su liberalizaciju i u nakladništvu časopisa. Nakon desetak godina događa se velika selekcija kao rezultat jednako velikog otrježnjenja. Postaje jasno da ne postoji toliko sredstava za potporu prevelikog broja nakladnika i mnogih časopisa pa dolazi do gašenja mnogih. Danas bi lako bilo nabrojiti one koji su preživjeli.

Koliko je u Mađarskoj poznata književnost Mađara koji pišu izvan domovine: u svijetu ili u dijaspori? Je li ta književnost dio ukupnog korpusa mađarske književnosti ili postoje razlike i distance?

– Povijesne okolnosti naučile su Mađare nositi se s tim problemom. Naime, nakon raspada Monarhije Mađarska je osim prostora izgubila i velik dio svog nacionalnog bića. Slijedom toga, u zemljama sljednicama s velikom mađarskom dijasporom razvila se zanimljiva, autentična književnost. Važno je reći da bez obzira gdje ti ljudi žive, ako pišu mađarskim jezikom, oni su prihvaćeni, percipirani, pa i poznati u Mađarskoj. Ti dijelovi mađarske književnosti automatski se inkorporiraju u mađarsku književnost.

Posebno mjesto pripada emigrantskoj mađarskoj književnosti tj. onoj koja se uglavnom razvijala na Zapadu i u SAD-u. Mnogi od njih, iako uglavnom nisu mađarski državljani, pripadaju najznačajnijim mađarskim književnicima i u Mađarskoj.

Oni koji su kao ja došli u Mađarsku dobro su primljeni i smatra se da je njihova pojava dobrodošla u oživljavanju mađarske književne scene. Budimpešta se gotovo parazitski nametnula ukupnom nacionalnom prostoru i na određeni način budimpeštanski ukus i nastojanja zatvaraju se u vlastiti krug. Zato oni koji dolaze iz Rumunjske (Ádám Bodor, Adrás Sütő, Sándor Kányádi i ostali), ili iz nekog drugog prostora brzo postaju dio budimpeštanske književne scene.

Kako vidite osobni udjel u tome?

– Mislim da su moje teme raspada Jugoslavije i tragedija Mađara u Bačkoj ujedno i moj prinos mađarskoj književnosti. Naime, u Mađarskoj je objavljen golem natječaj koji je i materijalno vrlo značajan za naše prilike. Na tom sam natječaju dijelio prvu nagradu (riječ je o knjizi Bagremi dugo žive).

Inače, svjestan sam širokog prostora književnosti i jasno je da svaki pisac u tom prostoru izabire mali dio svog djelovanja, svog književnog zanimanja. U tom mom malom segmentu moja je mala Bačka, a hoće li i za što će to biti dosta – reći će budućnost.

Grozdana Cvitan

[Izvor: zarez.hr]

Szóljon hozzá

WordPress spam blocked by CleanTalk.