Predivan kompleksan roman o potrazi za vlastitim identitetom, promatran kroz prizmu rata u Hrvatskoj…
Ne volim priče o Vukovaru. Ni u kom smislu. Ni sa koje strane. Jednako kao što ne volim priče o ratu. O Pearl Harbouru, Dunkirku, Gettysburgu, Agoncourtu. No ta mjesta nisu moja u nekako, uspijevam se odijeliti. A Vukovar? Vukovar nije simbol, kako bi ga neki htjeli uzdići. Vukovar je tek mjesto u Slavoniji, prepuno žena, djece, muškaraca…ili je barem nekada takvo bilo. Danas su samo srušene kuće, fasada prošaranih ožiljcima od metaka i krhotina. Kako je jednom rekao Balašević: „Vukovar – jedni kažu simbol pobjede, drugi kažu simbol otpora…baš sam glup…meni se čini kao simbol sramote…” Parafraziram, ne zamjerite. Davno je bilo kada sam te retke čitao. I kako onda pristupiti knjizi pod naslovom „Umrijeti kod Vukovara”? Smrti, u tim krajevima, bilo je i previše. I nije riječ tek o pijanom svatu koji se šorom vraćao kući i naletio na nož iz mraka. Te smrti su prizemnije. Svakodnevne, da tako kažem. Ali, što ja to govorim? Zar se može (smije!) uzvisivati smrt? O kakvoj se smrti radi? Pravoj, fikcionalnoj, metafizičkoj, alegorijskoj, mnogo ih je i ni jedna ne privlači.
Već je prva slika, u kojoj nekolicina vojnika siluje mrtvo tijelo bezglave djevojčice/žene dovoljno užasavajuća, dovoljno odbojna da zauvijek zaklopimo knjigu, i kažemo: „To nam nije potrebno.” No znatiželja je ubila mačku koja, sjetimo se, ima devet života. Tko? Zašto? Kako? I nadasve – ZA-što? Počinje nas proganjati stvarnost te slike, gotovo jednako intenzivno kao i glavnog lika Andrasa Mohacsija (oprostite mi što ne stavljam naglaske na njihova mjesta, knjigu nemam pred sobom, a Mađar još uvijek nisam). Andrasev bijeg odgovara našem. Kao da obojica odbijamo doći do cilja jer znamo što nas tamo čeka. A ipak, odgovor je, u neku ruku, sudbonosan. Preko Banijskih polja, dolazi Andras do Pešte, i tamo susreće svoju Beatrice, ženu o kojoj je kao klinac maštao čitajući Herberta Georga Wellsa i njegov „Vremenski stroj”, susreće svoju Vinu/Weenu, svoju pratnju kroz peštanske ulice pune sna.
Usporedno teku dvije priče. Jedna, koja se odvija u ratom zahvaćenim poljima, gdje gore salaši i djeca, prestravljena vrište. Među dvjema vojskama koje razlikuje samo motivacija, no čiji noževi sveudilj zasijecaju u meso na gotovo identičan način. I krv kaplje, i slijeva se… i natapa polja, i uništava usjeve. A druga priča teče, u Budimpešti koja spava, u košmarnoj potrazi za identitetom, među stranicama Joyceovog „Uliksa”, u noćnim morama i prisjećanjima, u toplim poplunima prožetim mirisom žene, u Dunavu koji jednako kao i Tamo, teče i Ovdje. Trebaju li se sresti te priče? Dakako. Prije ili kasnije. Susret je neminovan. No Andras iz rata, nije Andras iz Budimpešte. I kao kad bi se dva svemira, dvije zvijezde, sudarili, tako i ovaj susret ne može proći bez posljedica.
Leopold Bloom živi i umire u maštariji jednog od velikih luđaka svjetske književnosti. A Andras na raspolaganju ima tek puki jedan život, i to još vlastiti, kojega i nije tako mudro potrošiti, barem gledajući na to iz njegove perspektive. A iznad svega toga lebdi ona slika sa početka, poput Hamletovog oca, i tek kroz njenu prizmu svi ostali događaji dobivaju neko značenje.
Polagano, počinje ovaj roman pričati neku drugu priču. Nije to priča o ratu, ili barem, ne u potpunosti. Pa o čemu je onda? Radi li se tu o onom ozloglašenom, metafizičkom umiranju čije konkretno značenje ni sam autor ne može točno odrediti. Možda je to priča o pojedincu. Jednom liku. Individui. O Autoru samom. O čovjeku gurnutom u povijest, u brzace, bez milosti. O čovjeku koji je sada nasukan na onoj usamljenoj hridi što nekim čudom viri iz rijeke. Ipak, samo je prividan taj spas, čak i ako se osvijesti od udarca u stijenu, dočekat će ga nemilosrdne bujice, a druga obala biti će dalje no ikad. Zaustavljam se na trenutak i promatram tog čovjeka s hridine. I shvaćam da nema tog rata koji bi sada mogao biti važniji od njegove sudbine. Ali odvojivši jedno od drugog, ubili smo čovjeka, a prvotni problem nismo riješili. Rezultat – nula.
Ovo je moj prvi susret sa ovim Mađarom iz Vojvodine. Kako rekoh, nisam Mađar, a prevoditeljska djelatnost u tom pravcu tek se neznatno pojačala u proteklih par godina. No vjerujem da će se naša suradnja, njega kao autora, a mene kao, hm, nazovite to kako hoćete, posredstvom „ArTresora” i „Frakture” nastaviti. Šteta bi bila da autor poput Sándora Majorosa ostane nepoznat široj hrvatskoj publici. U moru knjiga o Vukovaru (premda, da se razumijemo, Vukovarski element, ma kako ključan, ovdje je ipak neznatan) naletjeti na ovakvo djelo, prava je sreća. Uz Kertésza i Esterházya još jedna književna veličina koju bi trebalo bolje upoznati.
„Ne znaš ti šta znači ubiti grad…”
Matko Vladanović
[Izvor: studentnet.hr]