Sándor Majoros nastojao je postati dobar električar, ali splet osobnih i općedruštvenih okolnosti pogurao je u prvi plan njegov književni talent. Već obilno i nagrađen.
„Odluku sam morao donijeti u pet minuta. Sa sobom sam ponio tri stotine tadašnjih njemačkih maraka i električarski pribor” – jednostavno je odgovorio Sándor Majoros na pitanje u zoru uvijek raspoloženog Voje Šiljka o tome što je ponio sa sobom u trenutku kada je ostavljao rodni zavičaj, malo selo Stara Moravica u Bačkoj. Bilo je u skladu s tremom koju je ispotiha priznao prevoditeljici Xèniji Detoni nekoliko trenutaka prije negoli su se na jutrošnjem Doručku s autorom uključili mikrofoni. Tremom koja je ipak odagnana razgovorom ugodnim kakav i priliči jednom nedjeljnom jutru.
Uz nenametljivo zapitkivanje voditelja Sándor Majoros predstavio se pulskoj publici bez zadrške, kao što se na kraju hrvatskog prijevoda svoje knjige Umrijeti kod Vukovara predstavlja cjelokupnoj hrvatskoj javnosti: „(…) Djetinjstvo sam proveo u rodnome selu, gdje sam pohađao osnovnu školu, a otuda sam poslije dospio u subotički Strojarsko-elektrotehnički školski centar i tamo godine 1975. stekao zvanje tehničara. Prvi su mi literarni pokušaji također vezani uz taj prekrasan gradić, no ti tekstovi nisu dosegnuli razinu dostojnu objavljivanja. (…) Pripravnički staž mi još nije istekao a već su me unovačili i odveli na odsluženje vojnog roka. Proveo sam petnaest mjeseci u srednjobosanskome Travniku, a da nisam ni slutio da sam sudionikom veličanstvenoga mađioničarskog prikazanja. Sve je bilo lijepo i dobro, gotovo isto kao u doba Franje Josipa nepuno pred raspad Austro-Ugarske Monarhije. Nakon vojske sam nastavio tamo gdje sam stao. Nastojao sam postati dobar električar, što mi je teško padalo, jer se grozim visine. Iduće godine sam se oženio, a godinu nakon toga, 1979., rodila mi se kći Andrea. Supruga mi je bila bolničarka, stanovali smo u njoj dodijeljenom stanu, tako da me nisu morile brige oko gradnje kuće ili stjecanja krova nad glavom. Valjda se zato i moglo dogoditi da sam počeo provoditi sve više vremena za pisaćim strojem. (…) Vjerojatno bih do kraja života ostao na toj fušerskoj ravni da početkom osamdesetih nisam u jednoj od naših seoskih birtija sreo mladića mojih godina, Szilvesztera Vargu (…). Uskoro smo uspjeli ući i u nedjeljni književni prilog novosadskog Magyar Szóa: no činilo nam se da nas ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, pa smo u međuvremenu s našim vršnjacima s kojima smo dijelili istu sudbinu utemeljili skupinu HB, što je kratica za dvije mađarske riječi Havonkénti i Barátok, odnosno, „mjesečni” i „prijatelji”.
(…) Nakon duge muke, godine 1989. mi je napokon osvanula i prva zbirka priča. (…) Za nju sam primio Nagradu Sinkó za najbolju prvu knjigu, a potom i Nagradu Szirmai za najbolju knjigu priča. Postao sam prava zvijezda, a Jugoslavija je pucala po šavovima. (…) U Mađarsku sam pobjegao još prije poziva i javio se u Savez mađarskih književnika (…) Isprva sam radio u nekom domu kulture, potom postao urednikom kod nakladnika Kortárs, a nakon toga voditeljem prozne rubrike književnog lista Magyar Napló. U međuvremenu je godine 1994. izašla i moja druga knjiga, zbirka priča Távolodás Bácskátál… Postigla je toliki uspjeh da sam za nju, uz vrlo značajnu nagradu Déry, primio i priznanje za kvalitetu IRAT. (…) Proteklo je još pet godina do nagrade publike na prvome mađarskom internetskom natječaju za kratki roman Umrijeti kod Vukovara. U tiskanom je obliku objavljena prerađena verzija tekstova koji su na internetu izlazili u tjednim nastavcima. Sada mi je u tisku peta zbirka priča…(…)
Kattints a Donate gombra, és egy tetszőleges összeggel segítsd a munkánkat! Köszönjük!